субота, 28. новембар 2020.

Kontekst (opet); fašizam, referentnost...Leni Riefenstahl

Na Radionici smo se, naslanjajući se na prošlonedeljnu temu, bavili radovima Lenie Riefenstahl iz pozne serije The Last of the Nuba People.









Ono što je zanimljivo u ovom slučaju, a preporučujem kao strategiju u svim slučajevima, je kodiranje proizvoljnog fotografskog iskaza na način da se polje njegove referentnosti proširi u širi okvir nego tek prikazan, i da operiše u mnogo širem polju. 
U ovom slučaju je Susan Sontag kritički razotkrila i pročitala The Last of the Nuba People u ključu celokupnog svetonazora autorke, uspostavljajući jasnu vezu sa propagandnim filmovima Rišenštalove o nacističkoj Nemačkoj.

“...Ono što je karakteristično za fašističku verziju stare ideje o plemenitom divljaku je prezir prema svemu reflektivnom, kritičkom i pluralističkom. U knjizi-slučaju Rifenštalove primitivne vrline, zamršenost i suptilnost primitivnog mita, društvene organizacije, ili mišljenja koje se uzdiže. Rifenštal se vraća na fašističku retoriku slaveći način na koji su Nube uzvišeni i ujedinjeni oko rvačkih mečeva u kojima se Nuba muškarci, naprežući se, snažnih i istaknutih mišića, bacaju jedni na druge u borbi ne za materijalne nagrade već obnavljanje vitalnosti plemena. Rvanje i pripadajući rituali vezuju pripadnike zajednice.”

Susan Sontag, Fascinating Fascism

Notirali smo činjenicu da težnja ka estetskom vrlo često vodi u katastrofu.

Korespondirajući sa nevinom činjenicom Rifenštalove iz eksplikacije rada The Last of the Nuba People o opčinjenosti, bojom, punoćom, vibrantnošću, pogledali smo seriju fotografija Minhena, mesta odakle je autorka (živela je 150 km od Minhena), mesta za čiji pogled i simboličku kompenzaciju je rad, recimo, namenjen. Nametnule su se, komparativno, teme o modernizaciji, civilizaciji, individualizmu…

































недеља, 22. новембар 2020.

O interpretaciji, arhivama i kako ih čitati. Sreći.

Pogledali smo radove Milice Macanović sa temom Beograda na vodi i šumskog pejsaža. U prvom slučaju smo prepoznali kako intimni, vrednosni stav premo objektu fotografisanja biva vidljiv na slikama samim. Kako načinom kadriranja, selekcijom pogleda konstruišemo kontekst i interpretaciju samim slikama. Šumski pejsaži - na putu nužne kultivacije pogleda pri predstavljanju rasutog značenja.

Milica Macanović, Bgd H2O







Milica Macanović, Bgd H2O


Ernest Benecke, fotograf čije su se fotografije snimljene u Egiptu 1852. godine pojavile 1992, kao jedno od mnogih otkrića gde se grupe fotografija, često i kompletni opusi pojavljuju slučajno i nenadano kao vremenske kapsule iz nekog prošlog vremena. Na prethodnim smo Radioicama gledali i tumačili slike koje dokumetuju kolonijalizam, pokušavajući da ih interpretiramo uzimajući u obzir sve kontekste i značenja do do kojih smo mogli doći.

Fotografije Ernest Benecke-a su prve koje su, osim pejsaža i istorijskih građevina, spomenika, beležile, portretisale i lokalno stanovništvo duž Nila. Bez obzira na sve što ne možemo znati o okolonostima bivstvovanja portretisanih, ono što se tako jasno vidi je neka vrsta samosvojnosti, utemeljenosti, slobode, pa što ne reći i sreće koju isčitavamo sa fotografija. Uslovi, kultura u kojoj su fotografije nastale nama su u velikoj meri nepoznate, ali neka vrsta autentične istine za koju pretpostavljamo da je teško podložna krivotvorenju je tu, vidimo je  i privlačna nam je. Ušuškanost u sopstvenom identitetu.


Ernest Benecke

Linijom fotografske interpretacije isčezlih svetova smo došli i do seta fotografija koje dokumentuju beogradsku tehno-klubsku scenu. Ideja je bila da pokušamo u ključu kontekstualne diferencijalnosti razanati šta tu vidimo, čemu svedočimo. Pomalo sebično koristimo priliku da fenomene, arhivu, možemo jasnije posmatrati kada oni prestanu da referišu na sada, kada postanu prošlost. Bilo je i sentimentalnosti, i žala zbog izgubljenog, ali od tog aspekta fotografije ne vredi bežati.


Tehno, Srđan Veljović

















Tehno, Srđan Veljović